|
|
Ja sam onaj koji je preživio. I ovdje pišem. A pišem zato da opustim um. Često pišem u prvom licu kako bi se bolje uživjeli u problem glavnih likova. Nemam se volje ni vremena zamarati gramatikom i nadam se da mi ne zamjeraš Dragi Čitatelju(ako nekoga ipak smeta vrlo rado ću mu poslati post ranije da ga prepravi
) .
Okusi moj život, krvavo crveni oleander...
Što je piscu trenutno na umu: povezujem Jibrail i Arb, Ari dječak s moćima, Zaboravljena sjećanja i priče o Damyenu u jednu veliku priču. Ne mogu reći da sam ovo planirao. It just happened. I malo sam loše volje zbog matura koje dolaze. Tak da ne stižem puno pisat.
Arijan
Music Playlist at MixPod.com
Vatra(Damyen)
1. Zaviriti u tajne oleandera
2. Sitna slova zapisana na laticama otrovnoga cvijeta
3. Prva latica prvoga cvijeta
4. Krv na drugoj latici prvoga cvijeta
5. Latice davno uvenulih cvjetova
6. Cvijeće je lijepo čak i kad je uvenulo: prva latica uvenulog cvijeta
7. Druga latica uvenulog cvijeta
8. Treća latica uvenulog cvijeta: sam u gomili
9. Četvrta latica uvenulog cvijeta: krv na kruni
10. Cvijet koji počinje venuti
11. Prva latica cvijeta koji počinje venuti
12. Druga latica cvijeta koji počinje venuti
13. Treća latica cvijeta koji počinje venuti
14. Prva latica tek otvorenog cvijeta
15. Druga latica tek otvorenog cvijeta
16. Treća latica tek otvorenog cvijeta
17. Četvrta latica tek otvorenog cvijeta
18. Peta latica tek otvorenog cvijeta
19. Šesta latica tek otvorenog cvijeta
20. Sedma latica tek otvorenog cvijeta
21. Osma latica tek otvorenog cvijeta
22. Deveta latica tek otvorenog cvijeta
23. Crni Labude bijeli
Nastavak Damyena(Rat) možete pratiti na blogu koji pišem se sekom: Brat i sestra
Poglavlja:
1. Gorući grm oleanderova cvijeta
2. Slova koja se tek ispisuju na latici cvijeta
3. Prvo ispisano slovo na cvijetu
4. Drugo ispisano slovo na latici cvijeta
5. Treće slovo na latici cvijeta
6. Četvrto slovo na latici cvijeta
7. Peto slovo na latici cvijeta
8. Šesto slovo na latici cvijeta
9. Prva riječ na latici cvijeta
10. Prvo slovo druge riječi na cvijetu
Osobno
1. Pauza
Gabrijel
1. Upaliti svijeću- uvod
2. Tamni krakovi
3. Buđenje demona
4. Bik
5. Vuk koji leti, bode otrovom i kreće se nečujno i brzo poput sjene
6. Ljubav na brežuljku
7. Demon i Vatra
8. Lovac je rođen
9. Barijera
10. Otrovna strijela
11. Kraj Gabrijela i pričica o muhi
The story of Nathaniel
1. Nova priča again
2. Gđa Pulip
3. Obitelj
4. Rastanak
5. O kakav si covjek ti da zakriljen u noci o tajnu mi se spotices
6. The ultimate drama
7. Suzica za kraj
Mrzio sam je(Jibrail i Arb part II.)
1. Laži mi ljubavi
2. Stanje stvari
3. Previše drame pretvorilo me u led
4. The hardest ones to love are the onese that need it most
5. U malim stvarima je velika moć
6. Nesan
Zaboravljena sjećanja
1. Ch1.
2. Ch2.
3. Ch3.
4. Ch4.
5. Ch5.
6. Ch6.
7. Ch7.
Fan art
Fan art
Kratke pričice
1. Priča o zvijezdi i princu
2. Kraj Gabrijela i pričica o muhi
3. Jibrail i Arb part I.
za one koji me ne poznaju... dajem si jako puno slobode kad je povezano s umjetnosti i također vjerujem da mi duša nema spol pa se nemojte iznendait ako vam se jednom predstavim u ženskom rodu a sljedeći puta počnem govoriti u muškom. ja sam umjetnik. kog smeta nek mi se makne s bloga. joj, da! ako me želite kontaktirati možete me žicat mail u boxu ili mi pošaljite link od svog fejsa pa vas dodam 
hodao sam daleko... daleko do Jezera... to sveto jezero skrivalo je tajne moje prošlosti... bilo je crno a u njemu lebdjele su zvijezde. nije se vidio odraz promatrača u ovoj svetoj vodi. osjetio sam zov... morao sam stići na otok u sredini. otok s jedim drvetom. bacio sam se u odječi... ne razmišljajući... nisam se uopče osjećao kao u vodi već kao da lebdim ponoćnim nebom... snježni vrhovi planina i gusta borova šuma koji su okruživali jezero povećavali su dojam magije... kako sam se približavao otoku sve sam bolje vidio... nekada tu je bila utvrda... vidio sam je... na obali su plesala meni nepoznata bića koja su pomalo ličila na one barbi vile sa šljokicama(samo naravno mnogo lijepše i nisu bili svi rozi)... dotakao sam rub otoka... bilo je čudno. nije bilo plićaka samo rub kao od bazena. izašao sam na obalu. nisam obraćao previše pažnje čaroliji otoka... krenuo sam prema drvetu. uočio sam da više ne vidim niti planine, ni šumu. već da stojim na otoku usred svemira. čak i meni je ova pojava bila neobjašnjiva.. ako se pitate kako to da netko već nije tu išao objasnit ću vam... nakon Velikog Rata sve je bilo zaboravljeno. ja sam jedini znao za ovo mjesto iako se nikad do sada nisam usudio krenuti u vodu prema otoku. moje prvo sjećanje počinje odavde.ne sjećam se djetinjstva, samo znam da sam se na obali probudio... došao sam do drveta... nije to bilo neko posebno drvo... čak nije izgledalo ni staro... ali bilo je staro... osjećao sam to... dotakao sam ga... nešto je prostrujalo mojim tijelom... neki hladan osjećaj ispunjen energijom kakvu samo biljke i zemlja imaju....
-spreman si Vatro- začuo sam glas iza sebe.. bio sam previše miran da bi se naglo okrenuo.. borba me tome naučila...imao sam taj osjećaj nepobjedivosti iako sam znao da sam ranjiv na mnogo područja. odmaknuo sam se od drveta i polako nagnuo glavu prema izvoru zvuka... bio sam spreman za šok i dobio sam ga. ispred mene stajao je... pa ja sam stajao ispred sebe... biće koje je imalo moje lice, moje držanje, moje tijelo... osim oči.. oči su bile otrovno zelene, a kosa duga i tamna, vrlo tanka... moja je bila više nebesko crna, a njegova smeđe crna... također je bila mnogo kraća od moje. na sebi je imao nekakvo vilenjačko/ratničko odjelo.. dok sam ja tako zbunjeno analizirao njegov izgled on je čvrsto piljio u moje žute oči. bili smo isti a različiti. nisam osjećao mržnju prema njemu već nešto kao ljutnju... ali opet nije bila ljutnja... ne znam objasniti. napokon sam se sabrao
-za što sam spreman?-upitao sam čvrstim tonom kao da se nisam ledio od njegovog jezivog pogleda. nisam smio pokazati strah, ne u ovoj možda posljednjoj borbi...
-za ono što si tražio. a sada kreni nezasitna Vatro.- odgovorio je tako jakim glasom da mi je uzdrmao cijeli duh. očito je znao za moju moć nad vatrom... i sam sam već zaboravio na nju. nije mi trebao dvaput reć da idem. osjećao sam se ko neka djevojka iz horor filma. htio sam vrištati i dati petama vjetra. umjesto toga laganim korakom uputio sam se prema rubu i... zakoračio u svemir... našao sam se na obali. povjetarac je odjednom digao pelud s drvata... koliko god sam često dolazio nikad nisam vidio tako nešto. pelud se digao kao milijun malih krijesnica i krenuo u planine... zadnji put bacio sam pogled na jezero, planine i šumu zauvijek klesajući tu sliku u svome duhu.
krenuo sam prema planinama. nešto me zvalo. krenuo sam u smjeru peluda s drveta. put kroz planine bio je težak ali u svakom zlu neko dobro, podjsetio sam kako baratati svojom prijateljicom- moćnom vatrom. više sam volio vruća područja ali ovo snježno prostranstvo me zarobilo svojom ljepotom. svake noći pelud bi mi pokazivao put. došao sam do ruševina nekakvog zida. sve je bilo puno kostura. jasno zašto nitko ovuda nije zalazio. danima sam još pješačio, bez hrane.. usprkos svemu snaga mi je samo rasla. došao sam do drugih zidina, još cijelih.. prošao sam kroz njih i pred sobom vidio veliku snježnu nizinu sa četri brda u sredini. tri su okruživala srednje koje je pomalo ličilo na ugasli vulkan prekriven snijegom. bilo je tu mnogo netaknutih građevina... a na planinama su se vidjeli dvorci/utvrde. izgledale su kao da su sazdane od kristala. što li se dogodilo da je ovo mjesto bilo napušteno? samo je prvi zid bio razrušen... hodajući tako prema prvom dvorcu koji je izgledao kao veliki plavi kristal odjednom sam propao kroz snijeg, podosta duboko. zazvao sam vatru koja ga je rastopila. nekakav tajni hodnik vodio je u srž zemlje. ni u ludilu nebi ulazio unutra da sav pelud nije padao na to mejsto. to je valjda značilo da trebam ući. jako dobro sam vidio u tami tako da nije bilo potrebe zazivati vatru opet. u cijeloj priči bilo je čudno(osim činjenice da sam hodao za peludom nekoliko tjedana da bi došao ovdje) kako je samo na razrušenom zidu bilo kostura, a ovdje nije bilo ni duša mrtvih ni živih, ni životinja ni biljaka. samo snijeg, led i tajni hodnik... ne znam koliko sam dugo hodao dok nisam stigao do veličanstvene prostorije... sige su u meni budile jezu, nikada ih nisam volio, ali opet bile su jako lijepe... hodao sam ravno razgledavajući unutrašnjost kad mi se učinilo da vidim nešto crveno pod ledom. zbog nekog meni nepoznatog razloga šakom sam razbio duboki led i izvukao crveni kristal na lancu. u trenu kad sam ga dotakao počeo je zračiti toplinom. najednom me vatra okružila i progutala.
probudio sam se na nekom nepoznatom mjestu.
-uništi tog demona!- čuo sam povike. o da uvalio sam se u govna, opet! počeo sam bježati u smjeru suprotnom izvoru zvuka. počela me hvatati panika kad sam shvatio da se nalazim na ravnici koja se proteže kilometrima u svim smjerovima. nisam ni shvatio da mi je nešto veliko i hladno prošlo kroz srce sve dok nisam vidio dugi kraj zlatkog koplja kako mi strši iz prsa. morao sam pobjeći. nisam mogao prizvati vatru. nisam imao kontrolu nad tijelom. zar je veliki ratni heroj završiti ovako? obavila me tama. nisam bio svjestan sebe. u nekom trenutku ispustio sam uzdah i vidio plavokosu djevojčicu, sličnu mojoj Mehli. Mehla je bila moja posvojena kćer. njene roditelje ubili su na dan njena rođenja. ja i ona jedini smo preživjeli napad na to selo. zapravo zahvaljujući njoj prvi puta sam pobjegao od neprijatelja. ona mi je spasila život. ova djevojčica imala je bijelo plave oči. nešto je govorila. hoće li me spasiti? je li to bio anđeo? anđeli... tako ljudi nazivaju one koji dolaze po naš duh kad umremo, zar ne? opet me tama obavila... sve je nestajalo... svi osjećaji, sva toplina... zadnje misli posvetio sam svojem sinu, kćeri i Luni... i onda sam u trenu sve izgubio, čak i sjećanje na njih...
