|
|
Ja sam onaj koji je preživio. I ovdje pišem. A pišem zato da opustim um. Često pišem u prvom licu kako bi se bolje uživjeli u problem glavnih likova. Nemam se volje ni vremena zamarati gramatikom i nadam se da mi ne zamjeraš Dragi Čitatelju(ako nekoga ipak smeta vrlo rado ću mu poslati post ranije da ga prepravi
) .
Okusi moj život, krvavo crveni oleander...
Što je piscu trenutno na umu: povezujem Jibrail i Arb, Ari dječak s moćima, Zaboravljena sjećanja i priče o Damyenu u jednu veliku priču. Ne mogu reći da sam ovo planirao. It just happened. I malo sam loše volje zbog matura koje dolaze. Tak da ne stižem puno pisat.
Arijan
Music Playlist at MixPod.com
Vatra(Damyen)
1. Zaviriti u tajne oleandera
2. Sitna slova zapisana na laticama otrovnoga cvijeta
3. Prva latica prvoga cvijeta
4. Krv na drugoj latici prvoga cvijeta
5. Latice davno uvenulih cvjetova
6. Cvijeće je lijepo čak i kad je uvenulo: prva latica uvenulog cvijeta
7. Druga latica uvenulog cvijeta
8. Treća latica uvenulog cvijeta: sam u gomili
9. Četvrta latica uvenulog cvijeta: krv na kruni
10. Cvijet koji počinje venuti
11. Prva latica cvijeta koji počinje venuti
12. Druga latica cvijeta koji počinje venuti
13. Treća latica cvijeta koji počinje venuti
14. Prva latica tek otvorenog cvijeta
15. Druga latica tek otvorenog cvijeta
16. Treća latica tek otvorenog cvijeta
17. Četvrta latica tek otvorenog cvijeta
18. Peta latica tek otvorenog cvijeta
19. Šesta latica tek otvorenog cvijeta
20. Sedma latica tek otvorenog cvijeta
21. Osma latica tek otvorenog cvijeta
22. Deveta latica tek otvorenog cvijeta
23. Crni Labude bijeli
Nastavak Damyena(Rat) možete pratiti na blogu koji pišem se sekom: Brat i sestra
Poglavlja:
1. Gorući grm oleanderova cvijeta
2. Slova koja se tek ispisuju na latici cvijeta
3. Prvo ispisano slovo na cvijetu
4. Drugo ispisano slovo na latici cvijeta
5. Treće slovo na latici cvijeta
6. Četvrto slovo na latici cvijeta
7. Peto slovo na latici cvijeta
8. Šesto slovo na latici cvijeta
9. Prva riječ na latici cvijeta
10. Prvo slovo druge riječi na cvijetu
Osobno
1. Pauza
Gabrijel
1. Upaliti svijeću- uvod
2. Tamni krakovi
3. Buđenje demona
4. Bik
5. Vuk koji leti, bode otrovom i kreće se nečujno i brzo poput sjene
6. Ljubav na brežuljku
7. Demon i Vatra
8. Lovac je rođen
9. Barijera
10. Otrovna strijela
11. Kraj Gabrijela i pričica o muhi
The story of Nathaniel
1. Nova priča again
2. Gđa Pulip
3. Obitelj
4. Rastanak
5. O kakav si covjek ti da zakriljen u noci o tajnu mi se spotices
6. The ultimate drama
7. Suzica za kraj
Mrzio sam je(Jibrail i Arb part II.)
1. Laži mi ljubavi
2. Stanje stvari
3. Previše drame pretvorilo me u led
4. The hardest ones to love are the onese that need it most
5. U malim stvarima je velika moć
6. Nesan
Zaboravljena sjećanja
1. Ch1.
2. Ch2.
3. Ch3.
4. Ch4.
5. Ch5.
6. Ch6.
7. Ch7.
Fan art
Fan art
Kratke pričice
1. Priča o zvijezdi i princu
2. Kraj Gabrijela i pričica o muhi
3. Jibrail i Arb part I.
za one koji me ne poznaju... dajem si jako puno slobode kad je povezano s umjetnosti i također vjerujem da mi duša nema spol pa se nemojte iznendait ako vam se jednom predstavim u ženskom rodu a sljedeći puta počnem govoriti u muškom. ja sam umjetnik. kog smeta nek mi se makne s bloga. joj, da! ako me želite kontaktirati možete me žicat mail u boxu ili mi pošaljite link od svog fejsa pa vas dodam 
na granici gdje se spajaju nebo i zemlja nazirao se lik. bio je to muškarac na konju. nosio je bijeli plašt koji je prikrivao veći dio njegova tijela. ispod plašta vidjeli su se rukavi srebrnkaste ratne košulje i tamno sive hlače. njegov konj bio je bijel kao oblak, a siva duga griva padala mu je preko cijelog vrata i djela leđa. jahač kao da je drijemao na jutarnjem suncu. o mnogočemu je razmišljao... o svojoj plavoj kosi koja je svakim danom postajala sve svjetilja, čak su i neki pramenovi postali srebrni... o svojoj prošlosti, o prošlosti svijeta... rijetki su kao on mogli dobiti propust kroz portal u ljudski svijet. njegov očuh, Damyen često mu je pričao priče koje je on čuo od starih vračeva, o svijetu velikih gradova, o bijelom gradu, o gradu vatre i o kristalima koje su tada svi nosili. ti kristali u sebi su čuvali dio osobe koja ih je posjedovala. bilo je to vrijeme kada su i ljudi bili besmrtni... legenda je govorila kako su pomoću tih kristala svjetovi komunicirali, njima se mogao otvoriti portal. ''a ne kao sada...'' pomislio je. u ova opasna vremena postojalo je nekoliko portala kroz koje se moglo proći uz posebno dopuštenje koje je bilo teško dobiti. komunikacija među svjetovima kao da je nestala. njemu, Fabijanu, posvojenom sinu najvećeg ratnog generala svih vremena bilo je dopušteno prelaziti kada god bi to poželio. nije prelazio često sve dok se nije osjetio spreman suočiti sa prošlošću.
bio je najmlađe dijete jednoga trgovca i jedne propale plemkinje, barem je tako mislio na početku. njegova braća i sestre imali su crnu ili smeđu kosu, samo je on odudarao sa svojom plavom, gotovo bijelom kosom. oca nije često viđao jer je putovao. volio je svoju majku, prekrasnu mladu djevojku, duge smeđe kose. u sebi je uvijek nosila nešto mistično i veliko što nikada nije dokučio. nije dugo živio s njom. jedne noći dok je otac bio na putu došli su ''zli ljudi'' i izmasakrirali njegovu obitelj. on se sakrio u grm ispod prozora i nisu ga našli. trauma mu je izbrisala sjećanje koje se vraćalo putem snova. te večeri došao je otac, izgledao je uzrujano. ušao je u kuću i našao ga kako plače.
-Fabijan, idemo!- oštro je zapovjedio bacivši tek kratak pogled na izmasakrirana trupla svoje žene i djece. posjeo je Fabijana na svoga crvenkasto smeđeg konja i odjurili su u noć. morali su pobjeći od ''zlih ljudi'' koji će ih sigurno tražiti. otac je navukao veliku kapuljaču koja mu je sakrila lice. stigli su do logora u postinji.
-čekaj me ovdje.- zapovjedio je otac.
tu ga je i ostavio, samog s Damyenom. više nikada nije vidio oca, a tek kasnije nakon što ga je Damyen izveo iz svijeta ljudi saznao je što je on i što mu je bio otac, a što majka. ali danas nije bio dan za razmišljati o tragedijama. bio je to dan kad će mu se svijet izmjeniti. odlučio se vratiti u rodnu kuću i suočiti se sa svime. u snovima je kadkada osjećao kao da je netko od njegove braće i sestara još uvijek živ. osjećao je kako ga netko od njih zaziva u snovima. netko od njih govorio mu je kroz mjesečevo svjetlo. morao se odazvati kako bi njegove srebrnkasto-sive oči izgubile barem dio tuge koje su nosile u sebi.
nekakav poznati slatkasti miris širio se zrakom i odvojio ga od misli. bio je to miris krvi.
-Damyen!- viknuo je istog trena kad je prepoznao miris. okrenuo je konja i krenuli su brzim galopom suprotnim putem od kuće kamo je tebao ići. osjećala se bol u zraku. morao je odgoditi sve dok ne shvati što se zbiva. brzim galopom prošli su kroz neko selo koje je zračilo mržnjom. dobro je poznavao ovo mjesto. ljude koji su tu živjeli zvali su 'graničari'. bili su poput lovaca na sve neljudsko. nedaleko od sela nalazila se 'ukleta ravnica' gdje su ljudi iz raznih djelova svijeta donosili pepeo vještica spaljenih na lomačama, leševe 'vampira' i naravno mnogo nedužnih bića osuđenih na bolnu smrt. što je Damyen radio ovdje? i ako je već prešao granicu zašto je krenuo ovuda? bilo je toliko sigurnih puteva kojima 'graničari' nisu prolazili. približio se ukletoj ravnici.
ni ljudi ni ne ljudi, ni biljke ni životinje ovdje nisu obitavale. ovo je bilo mjesto smrti, tuge, boli, mržnje i osvete. ravrica je bila velika, prostirala se kilometrima. tlo je bilo crno, sve prepuno nepokopanih leševa, kostura i pepela... konj se uznemirio. Fabijan skoči s njega i potrči u smjeru u iz kojeg je dolazio miris krvi. u trenutku kad je ugledao od koga dolazi zabezeknuto je stao. bio je ispunjen strahom. oči su mu se zamutile od suza.
blijede puti, crne duge kose koja mu je prekrivala lice i dio tijela ležao je Damyen. kosa mu je djelovala sljepljeno od krvi, odječa mu je bila poluspaljena i krvava a malo ispod pluća, na desnoj strani prsa stršilo je koplje izrađeno od čistog zlata, jedna od rijetkih stvari koja je mogla ubiti sjenu. (sjene, tako su ljudi zvali damyenovu vrstu...)
-Damyen?-
nije bilo nikakvog pokreta, čulo se samo vrlo slabo i nepravilno disanje tog izranjavanog bića na podu. Fabijan se napokon pokrene i potrči do tjela svoga najboljega prijatelja, svoga očuha. nije znao bi li iščupao koplje iz njega ili ne. bojao se da ne iskrvari. na kraju ga ipak odluči isčupati. rastrga svoj plašt i zamota ranu. morao ga je hitno prenjeti natrag u svoj svijet i odnjeti liječnicima. Fabijan nije bio osobito jak, ali Damyena je podigao s lakoćom. začudio se da mu je tijelo bilo lako poput tijela djeteta. ''koliko dana tu već leži? koliko mjeseci nije jeo da je ovako lagan? što ako ne stigne dobiti pomoć na vrijeme...'' ta i još mnoga potanja motala su mu se po glavi dok je trčao natrag prema konju...
